Proleæe milo na zemlju slazi,
I sunce zdravi polja, breg,
Studene zime gube se trazi,
I kopni cneg.

Razbivši srdito led, s planinskih visova tavni’
Srebrni potok šumno upravlja svetli skok,
I burno mumla i vri – i pada u cvetne ravni
Blaženi tok.

Kako je èarobno cve! Ko skromna stidljiva neva,
Priroda ljupko svija nevini, bajni kras,
I cveæe rasiplje svud i slavuj pesme joj peva,
I s frulom pastirskom blago stapa se njegov glas.

I vredni ratar oblazi polja,
Priprema seme, oštri plug;
I sve je sreæno – polje i dolja,
I pusti lug.

Sve slavi proleæa dan. I mraèni kite se luzi,
I vetriæ šumori nemo i život pozdravlja mlad –
Podmlaðen zove nas svet, sa pesmom kliknimo, druzi:
Da živi nad!

O, ti o mili anðele moj; pozvana božanskim zvukom,
Pripremi èarobne dvore, kad sunca izumre moæ,
Nad ružièasti naš svet da Ljeljo uzvije rukom,
Spokojni, plavi veo i tihu sanjivu noæ –

I grli, ljubi, i stidljivim krasom
Zavaraj, duši, bledi san,
Dok vesnik zore ne pozdravi glasom
Veseli dan!